Srpski bukvar Vladimira Petrovića već naslovom nudi jedan sasvim precizan ključ za čitanje knjige – samo što to možda nije odmah očigledno. Jer – kao što svi znamo – bukvar je knjiga iz koje učimo da čitamo. Učimo slova, povezujemo ih u reči, reči u rečenice, a od njih, malo-pomalo, nastaje značenje. Otuda mi se čini da je Petrović za svoju knjigu izabrao krajnje adekvatan naslov: Srbija se ovde ne objašnjava – ona se sriče. i to prilično neobičnim alfabetom.

U njemu se, jedni pored drugih, nalaze Marina Abramović i ajvar, Albanska golgota i aerodrom, Tito i „bre“, vampir i Velika škola, gostoprimstvo i Gazimestan, Đoković i Đurđevdan, kafana i Kosovska bitka, Danilo Kiš i kiseli kupus, Pekić i pekmez, Sveti Sava i svinje, turbo-folk i Tucović, pravoslavlje, promaja i psovke. Na prvi pogled, jedno gotovo bezobrazno heterogeno društvo. Ali upravo u toj neobičnoj sinergiji leži najvažnija ideja knjige.

Petrović već u predgovoru upozorava da svaki izbor pojava, ličnosti i događaja koji su „odredili prostor današnje Srbije“ neminovno nosi dozu subjektivnosti u sebi. Njegov cilj nije da ponudi obavezujuće tumačenje prošlosti, nego činjenice na osnovu kojih čitalac može da gradi sopstveni sud. Zato se među odrednicama, pored istorijskih događaja, državnika, umetnika i ideologija, nalaze svakodnevni život, običaji, mentalitet, hrana i umetnost – sve ono što, kako autor kaže, često ostaje u senci „velikih“ tema.

Ispostavlja se, međutim, da upravo te „male“ teme neretko pripovedaju neke od najboljih velikih priča.

Uzmimo odrednicu – svinje. Teško da bi ih iko stavio visoko na listu pojmova preko kojih bi strancu odlučio da objasni istoriju Srbije. Kod Petrovića, međutim, od svinje vrlo brzo stižemo do ekonomije Osmanskog carstva, trgovačke elite, Karađorđa i Miloša Obrenovića, odnosa sa Austrougarskom, Carinskog – ili, mnogo slikovitije, Svinjskog – rata, a zatim do svinjokolja, čvaraka, pečenjara i mangulice. Velika politička i ekonomska istorija ispričana je preko nečega naizgled sasvim banalnog.

U tome vidimo jedan od najvećih kvaliteta Srpskog bukvara. Petrović ne pravi hijerarhiju po kojoj kralj unapred govori više o jednoj zemlji od kafane, kuće, tanjira hrane ili jedne jezičke poštapalice. Ne zato što su te stvari istorijski podjednako važne, već zato što zajedno učestvuju u stvaranju iskustva jednog prostora.

Još nešto Petrović radi veoma dobro, a možda se upravo tu najbolje vidi da ovo nije knjiga okrenuta samo prošlosti: veliki broj odrednica ne zatvara u vremenu njihovog nastanka, već ih pri kraju dovodi do sadašnjeg trenutka. Kuća tako od tradicionalnog središta porodičnog života stiže do današnjih stambenih problema, kredita i gubitka doma; selo od mobe, prela i tradicionalnog zajedništva do savremenog pražnjenja i nestajanja; pravoslavlje od istorijske uloge crkve do raskoraka između deklarativne pripadnosti i stvarnog verskog života. I drugde se ponavlja isti postupak: pojam se ne završava trenutkom kada je „ušao u istoriju“, nego pitanjem šta od njega danas živi, u kom obliku i sa kakvim posledicama. Upravo to mnoge odrednice pretvara iz malih istorijskih pregleda u priče o kontinuitetu, promenama i pukotinama između prošlosti koju nasleđujemo i sadašnjosti koju živimo.

Zato je odrednica „bre“ mnogo više od male jezičke zanimljivosti. Od porekla jedne reči stiže se do čitavog registra njenih značenja – od prisnosti i topline do prekora i negodovanja. Promaja je još zabavniji slučaj: sudar naučnog objašnjenja sa gotovo neuništivim kulturnim uverenjem da otvorena dva prozora predstavljaju neposrednu opasnost po ljudski život. A psovka prestaje da bude samo izraz nekulture i postaje jezički i društveni fenomen, istovremeno agresija, humor, pojačivač govora, pa ponekad čak i znak bliskosti.

Tu je Petrović naročito dobar: kada od podatka napravi malu kulturološku priču.

Jer Srpski bukvar nije u svim svojim odrednicama podjednako razigran. Tamo gde priroda teme zahteva klasičnu biografsku ili istorijsku faktografiju, tekst se približava dobrom leksikonu. Ali kada autor dobije priliku da poveže istoriju sa mentalitetom i svakodnevicom – kod kafane, inata, gostoprimstva, kuće, promaje, svinja, turbo-folka – knjiga dobija autorsko lice. Upravo tu činjenice prestaju da budu samo podaci i počinju da uspostavljaju veze. A te veze su izrazito važne – pomoću njih dobijamo sliku realne, punkrvne Srbije, koja baš i nije nalik romantizovanim prizorima sa razglednica.

Naime, ovo nije knjiga nacionalnog samohvalisanja, mada bi izbor odrednica poput slave, šljive, rakije, opanka, gusli, sarme, gostoprimstva i šajkače lako mogao da sklizne u takvu vrstu folklorne samodopadljivosti. Pored njih, međutim, stoje strahovlada, zatvori, politička ubistva, tajne službe, kult žrtve, Staro sajmište, četnici, partizani, Ljotić, Nedić, protesti.

Petrović očigledno voli mitove – ali im ne veruje bez ostatka.

To se možda najbolje vidi kada piše o junaštvu i kultu žrtve. Tradicionalni ideal junaštva ne odbacuje kao prevaziđenu nacionalnu fantaziju: naprotiv, vraća mu njegovu moralnu dimenziju, onu sadržanu u ideji čojstva i zaštite slabijeg, da bi upravo iz nje pokazao koliko se pojam izopačuje kada se junacima proglašavaju počinioci zločina. Slično postupa i sa kultom žrtve. Stvarno istorijsko stradanje ne dovodi se u pitanje; problem nastaje onda kada se ono romantizuje, politički instrumentalizuje i počne da zaklanja sposobnost da se vide tuđe žrtve. Drugim rečima, Petroviću nije problem nacionalni mit kao takav. Problem nastaje onda kada mit prestane da bude predmet razumevanja i izopači se u sopstvenu suprotnost.

U tome je, čini mi se, i osnovni odnos Srpskog bukvara prema nacionalnom identitetu. Ovo nije knjiga koja pokušava da mitove poruši i na njihovom mestu ostavi neku navodno hladnu i potpuno objektivnu istoriju – autor u predgovoru, uostalom, iskazuje jasnu svest o tome da ni sami izvori nikada nisu u potpunosti neutralni. Pre bih rekla da je ovo pokušaj demitologizovanog samoposmatranja: da vidimo odakle su naše predstave o sebi došle, čemu su služile, šta su nam dale i šta su nam ponekad oduzele. Zato je posebno zanimljiv raskorak između onoga što o sebi govorimo i načina na koji stvarno živimo. Uzmimo par primera. Gostoprimstvo jeste važan deo kulturne predstave o nama, ali uz poslovice koje slave gosta postoji i ona sasvim pragmatična: svakog gosta tri dana dosta. Pravoslavlje jeste jedan od temelja srpske istorije i identiteta, ali visokom procentu onih koji se izjašnjavaju kao pravoslavci ne odgovara podjednako visoko učešće u stvarnom crkvenom životu. Selo istovremeno proglašavamo čuvarem autentičnih vrednosti i koristimo kao sinonim za zaostalost. Kuću vekovima doživljavamo kao gotovo sakralno mesto sigurnosti, a savremeni čovek do nje sve teže dolazi. Identitet, dakle, nije samo ono što mislimo da jesmo. On je najrealniji u tom jazu između predstave o sebi i stvarnosti.

Važno je i što „srpsko“ iz naslova nije sasvim isto što i „etnički srpsko“. Autor već na početku kaže da želi da, uz srpsko iskustvo, obuhvati manjinske zajednice i njihov istorijski i kulturni značaj. Zato se knjiga i čita kao bukvar Srbije – jednog prostora koji su, ponekad zajedno, ponekad u sukobu, stvarali različiti narodi, kulture, vere i istorijska iskustva.

Isti otpor jednostavnim odgovorima oseća se i kada Petrović govori o Jugoslaviji. Nema ni udobne jugonostalgije ni naknadne presude po kojoj je čitava jugoslovenska ideja bila samo istorijska zabluda. Politička država je nestala; zajednički kulturni prostor pokazao se znatno otpornijim. Kod Petrovića gotovo nikada nema čistog „ili–ili“.

Možda je upravo to najdoslednija osobina Petrovićevog autorskog glasa: racionalistički je i skeptičan prema velikim, čistim objašnjenjima, ali nije ciničan. Tradicija za njega ima vrednost. Junaštvo ima vrednost. Kuća ima vrednost. Pravoslavlje ima ogroman istorijski značaj. Žrtve jesu stvarne. Ali ništa od toga samim svojim značajem ne stiče pravo da postane nedodirljivo.

A onda, taman kada pomislimo da smo postali previše ozbiljni, stigne promaja. Ili Vendi kao vašarska pevačica, spisateljica i stručnjak za verska i teološka pitanja. Ili svinje. Upravo u takvim naglim skokovima leži izvanredan Petrovićev humor, ali humor koji nikada ne prelazi u cinizam, i koji pritom pruža punu sliku Srbije u svemu onome što ona jeste I nije. Upravo to smenjivaje velikog i malog čuva Srpski bukvar od još jedne zamke – ideje da se identitet jednog društva može objasniti samo njegovim najdramatičnijim istorijskim trenucima.

Srbija se zato u ovoj knjizi ne objašnjava – ona se sriče. Slovo po slovo, odrednicu po odrednicu, od Andrića do ajvara, od Kosovske bitke do kiselog kupusa, od Svetog Save do svinja, od velikih istorijskih trauma do večitog straha od promaje. I tek iz tog naizgled nemogućeg susedstva, kada se sva slova pročitaju zajedno, počinje da se pojavljuje nešto nalik portretu zemlje. Ne urednom i nalickanom. Ne uvek laskavom. Protivrečnom, povremeno smešnom, često tragičnom i gotovo nikada jednostavnom. Što će reći – prilično vernom.

Na ovoj knjizi je, pored Vladimira Petrovića, radila i Vojislava Crnjanski Spasojević. Izdavač je Vukotić Media.

Lidija Nikolić